Header

Dario Gajić: Stvari moramo nazvati pravim imenom da bi se počele mijenjati

Ne znam da li ljudi koji čitaju priče sa ove stranice uopšte znaju ko sam, i zašto ste baš od mene tražili da napišem tekst. Zbog toga, za početak ću ukratko da napišem šta radim, da ne zbunjujemo ljude. Rođen sam u Banjaluci. Bavim se muzikom najmanje 15 godina, i volim svoj posao. Napustio sam jedan tehnički fakultet da bih deset godina kasnije upisao nešto što se zove Snimanje i dizajn zvuka na F.D.U. u Beogradu. Servisiram gitare ljudima, onoliko koliko znam. Radio sam u dvije firme kod dva sjajna čovjeka. Jedna je mužička trgovina, druga je rental firma koja se bavi tehničkom realizacijom koncerata, dakle, opet nešto sto je usko vezano za muziku. Svirao sam u bendu Kolja i Grobovlasnici. Sad je postava promijenjena, ali jos uvijek sarađujemo. Sad radim na live zvuku i brinem o Koljinim i Vojinim gitarama. Inače, Kolja mi je nešto kao stariji brat, koji me uči, usmjerava i daje mi savjete kako i šta dalje. Pored toga sviram gitaru u bendu Moondance, sarađujemo s Vanjom Misić i zajedno radimo na njenim novim pjesmama. Bendovi u kojima sam ranije svirao su najčešće svirali obrade, od srca, sa velikom ljubavlju. Kad kažem da se bavim muzikom, to ne znači da samo sviram. Slušam dobru muziku svakodnevno na kvalitetnim uređajima, sa kojih mogu da čujem muzička djela onako kako su snimljena i kako zaslužuju da budu slušana. Volim i muzičku opremu, gitare, pojačala, elektronske cijevi, gramofonske igle, razne medije i nosače zvuka. Volim da razgledam ploče prije nego sto ih stavim na gramofon i spustim iglu u brazdu koju sam izabrao. Posjećujem dobre koncerte u okruženju, festivale, sajmove muzičke opreme kad mi se za to ukaže prilika. Nekad mi se otelo i da napravim pojačalo, koje i danas sviram. Sviram gitaru onako kako najbolje znam, nekad i pjevam. To je ukratko to, bar ono što mislim da je važno za ovu priču.

Pitali ste me da napišem koji red o sceni u Banjaluci. Eto, ja nisam kolumnista, ni pisac ni, kako to danas često kažu, bloger, pa da sad znam kakvu formu ovdje treba da ispunim, i unaprijed se izvinjavam onima koji imaju znanje o tome, redovno pišu i jasno vide gdje to griješim. Otvoren sam za kritike.

Riječ scena se kod nas često pominje. Snimaju se emisije na tu temu, mediji nas obavještavaju o tome, spominju se razni festivali, promocije pjesama, spotova, albuma… Moje shvatanje scene je drugačije od ovog što vidim i ovo ne liči na nju. Mislim da Banja Luka nema scenu. U Banjaluci vidim briljantne, sporadične slučajeve stvaranja muzike od strane entuzijasta, pojedinaca koji to rade u sopstvenoj režiji, uglavnom ne onako kako bi oni to željeli i kako se to inače radi. To nije scena. Scenu ne čine samo bendovi i izvođači, već i čitava mašinerija koja stoji iza njih, čijem odsustvu i posvećujem ovaj tekst. To su producenti, izdavačke kuće, menadžeri, snimatelji, tonci, tonska studija, video studija, koncertne sale, klubovi, mjesta gdje postoje uslovi za sviranje pred publikom, i gdje se plaća karta za slušanje i gledanje izvođača, benda. Banja Luka od toga nema ništa, osim par tonskih studija, poput Digital Boyler studija. Bavljenje scenom je ozbiljan posao koji  podrazumijeva proizvodnju i prodaju muzičkih djela, njihovo javno izvođenje. Za takvo nešto u Banjaluci nedostaju osnovni tehnički uslovi i ono što je najvažnije, ljudi koji imaju znanje i sposobnost za realizaciju.

Scena je kultura koja podrazumijeva uporedno građenje kvaliteta izvođača, ukusa publike, tehničkih kadrova i infrastrukture, koja pruža uslove da se izvođači, njihova djela i nastupi realizuju.

Izvođači iz Banjaluke koji se profesionalno bave ovim poslom su napustili svoj grad i karijeru grade na nekom drugom mjestu.
Mislim da muzičkih ideja ne nedostaje. Ima mnogo muzičara koji znaju da sviraju, ima i ljudi koji znaju da pišu pjesme. Nedostaje neko ko je u stanju da to prepozna i upakuje u proizvod. Banja Luka nema ni jednu koncertnu salu, čak ni jednu ozbiljnu binu za izvođenje moderne muzike. Do prije dvadesetak godina nismo imali ni televiziju. RTRS je osnovan prije dvadesetak godina. Na papiru imaju i muzičku produkciju, za koju ne znam da je izdala i jedno djelo, album ili spot snimljen i završen u njihovim studijima i u njihovoj režiji. Ako je scena kod nas ikad postojala, to su bili privatni klubovi, koji su organizovali nastupe autorskih bendova kod nas, poput Sebastijana, DFK kluba, JazzLook-a, KiC-a. Možda sam nešto i propustio, ali sve se svodilo opet na privatne male klubove sa skromnim brojem mjesta za posjetioce, sa skromnim binama i razglasnim sistemima, izuzev DFK, koji je jedini bio na mnogo većem nivou. Bendova je bilo i biće. Izvođača koji su napustili Banjaluku je bilo i biće. Scenu još ne vidim. Nekad smo dolazili na koncerte u sportsku dvoranu Borik, (koja ima užasnu akustiku i krivac se zna, neko je pri izgradnji rekao ne treba nam akustički tretman) i divili se bendovima poput Grey, Big Bang, Lobotomija zvuka, Radio, Bas Dans i bili su nekako ravnopravniji sa velikim bendovima iz okruženja, gledali smo ih kao zvijezde. Danas to nije slučaj. Bendovi iz okruženja su otišli daleko, ne u smislu ideja i pjesama, već u smislu zvuka, produkcije, u količini uloženog novca i ozbiljnog odnosa prema profesiji od strane organizatora, menadžera i producenata. Energije i ideja ne nedostaje. Problem je što će neko drugi prepoznati taj potencijal i odvesti sve te ljude na drugo tržište, da tamo zajedno zarađuju novac i prave kvalitetnu muziku i događaje, za koje će biti potrebno prelaziti granicu, da bismo ih vidjeli.

Da bih bio jasniji, prenijeću stvari na pozorište. Pozorište kod nas ima scenu. Postoji objekat, koji sadrži tehničke uslove za izvođenje predstava. Imamo ljude iz struke, zadužene za realizaciju, koji znaju svoj posao, režiseri, kostimografi, glumci, tonci, ljudi koji rade sa svjetlom, ekipa koja priprema scenografiju. Pozorište ima zaokružen sistem. Oni mogu da pripreme predstavu i ponude je kao gotov proizvod. Dovedite bilo koga iz bilo kojeg dijela svijeta na predstavu u Narodno Pozorište RS u Banjaluci i reći će vam da ništa ne nedostaje.

Još jedan primjer je film. Imamo li filmsku industriju u Banjaluci? Svi znaju odgovor na ovo pitanje. Imamo tri filma u poslednjih deset godina. Priča li iko o filmskoj sceni kod nas? Ne. Svima je jasno zašto. Situacija sa muzičkom scenom nije mnogo drugačija.

Mislim da moramo stvari nazvati pravim imenom, da bi se situacija počela mijenjati i da bi se desio napredak u ovim oblastima. Sa druge strane, nadam se i da će neko ko pročita ove redove iskoristiti priliku, vidjeti veliku rupu u tržištu i odlučiti se da formira izdavačku kuću, da izgradi dobar klub, ili, ne daj Bože, tehnički prihvatljivu koncertnu salu bez iscrtanog parketa na podu i koševa u ćoškovima.

Možda će vam se svidjeti i ovo...