Header

Nina Babić, bend “Sunday Stories”: Gdje smo?

Dobila sam zadatak da napišem svoje lično viđenje BH scene. Kada kažem BH scene, govorim o mladoj sceni, novoj sceni, a ne EX YU (zarađujemo na staroj slavi) sceni. Iskreno, s obzirom na to da mi je rečeno da napišem tekst, kao što bi to možda radio neki kolumnista, prvo mi je pala na pamet Carrie Bradshaw, tako da će i ova moja kvazi kolumna moguće završiti sa „Couldn’t help, but wonder“, a možda se potajno i nadam kojim štiklama na poklon.

Daleko od štikli, povrijedila sam nogu na koncertu u Skoplju i Mute (basista Sunday Stories, inače mog benda) me stalno forsira da počnem nastupati u tenama, kao što to danas moderno radi muzičarka Dua Lipa. Osvrnimo se na Lipu jedan momenat. Prije par godina niko nije slušao njenu muziku. Danas je i sama njena pojava svjetski hit – da li mislite da je to isključivo zbog pjesama? Ja sam fan Lipe, pjesme su joj zarazne i najbitnije – tekstovi pjesama su njeni, iskreni, što je u mojoj glavi odmah svrstava stepenicu više od mnogih drugih selebritija (osim ako nemaš glas i tehniku pjevanja kao gospođa Christina Aguliera, jer onda sve može). Kaže Lipa nedavno na dokumentarcu koji je snimala o sebi: „Ja sam sa Kosova, ako ja mogu postati zvijezda cijelog svijeta, sa porijeklom iz male države, svako može“. Zašto pričam sve ovo – logično ima slijed – da li mi, mladi kantautori možemo ostvariti slavu i slušanost koju je imala EX YU scena, gdje je npr. susjedna Hrvatska daleko ispred nas? I da li možemo ići i korak dalje kao Lipa, pa biti slušani širom svijeta? Ja vjerujem da možemo! Najveći problem koji se, mislim, javlja je nedostatak želje, a samim tim i kvalitetnog rada! Da, stojim iza svojih riječi.

Moja draga kolegica iz Mostara, Anita Šunjić, je ujedno bila i moj gost u Sarajevu prije par nedjelja, kada je došla da održi promociju svoje nove pjesme „Sretna na dan“. Pjesma je prema mom mišljenju predivna. Anita će, baš kao što je Lipa rekla, uspjeti u svom svijetu da bude slušana.

Znate kako je Anita snimila pjesmu? Znate li kolika je cijena snimanja jedne pjesme? Znate li koliko ljudi to sebi može priuštiti? Znate li koliko je potrebno finansija za dobar marketing? Kaže – nije osvanulo svima na fejsu, instagramu, znači, nije se ni desilo. Ovo su pitanja na koja je Lipa, takođe, trebala skrenuti pažnju, da uspjeh njoj nije „pao sa grane“, kao što ni nikom drugom neće.

Priča broj 1

Anita je snimila pjesmu zahvaljujući pobjedi na takmičenju (New Musician or a brand New Band), koje sam osmislila zajedno sa vlasnikom tadašnjeg Monumenta, gospodinom Suadom – da ne navodim prezime – možda čovjek ne želi. Prije tačno godinu dana, organizovali smo takmičenje mladih kantautora gdje je glavna nagrada za pobjednika/pobjednicu, bila snimanje autorske pjesme i to kod maestra Arslanagića. Prijava za takmičenje je bilo malo – neće raja da se ofira, posebno raja koja je već poznata u Sarajevu, kao stalni tezga bendovi (da ih ne nabrajam), tako da za nekoliko imena koje sam očekivala da će se prijaviti, nisam dobila pozitivan odgovor ni upit ni ništa. Isti ovi ljudi godinama teže da ostvare muzički uspjeh, da snime nešto svoje, teže da budu popularni na socijalnim mrežama, a teško je bez novca, pa kažu moraju tezgariti za život, jer nemaju priliku za autorski rad. Možda iz prethodno rečenog, neko pomisli da ne poštujem tezgu, ali to nije slučaj, poštujem je itekako. Ja bih samo voljela da svi muzičari i umjetnici, koji žele da idu u autorske vode, koji kukaju kako nemaju mogućnost, kada im se već pruži šansa, da je i iskoriste. I dobili su šansu, ali trebalo je 4 sedmice (četiri petka, četiri puta po dvadeset minuta) svirati za džaba – ipak, jeste takmičenje koje ima svoje vrijeme trajanja – pa se raji koja živi isključivo od tezge, to „nije isplatilo“, što je bio drugi razlog malog broja prijava, kako sam informisana od svojih ptičica (Game of Thrones momenat).

Ipak, Aniti Šunjić, djevojci koja također živi isključivo od sviranja, se isplatilo da odvoji četiri sedmice za takmičenje (učesnici su bili 2 benda i dva solo izvođača), te sada ima novu snimljenu i objavljenu autorsku pjesmu, čiju cijenu snimanja je finansirao Klub Monument (cijenu neću spominjati, nije lijepo). Tako meni Anita priča, da je nedavno počela svirati po Festivalima kantautora, da joj je plaćeno nešto malo, smještaj, prevoz, ali da dobije šansu graditi svoju publiku. Pa se vratim na Dua Lipu, koja je konobarisala prije nego što je postala „Dua Lipa“. Nije joj bilo ofirno, kao što ni Aniti nije bilo ofirno biti dispečer za mostarsku taxi firmu ili raditi bilo koji drugi pošten posao, koji će eventualno potpomoći građenju njene muzičke karijere. Ali mi, u Sarajevu, imamo, čini mi se, sindrom „muzičara“. E to ti je sindrom – nemoj da ja ništa drugo radim osim muzike, ali ću da kukam kako se teško probiti na našoj sceni, kako treba mnogo novaca za snimanje, marketing itd. Kako naša scena ne postoji. Postoji. Sada će hejteri reći, lako je Nini, ona isto ima stalni posao, mimo muzike. Imam. Ali i pored toga, radila sam dan i noć za naših 9 pjesama. Pored stalnog posla (po zanimanju sam diplomirana pravnica), da bi se pokrili troškovi snimanja, spota, marketinga, a i zbog toga što mi je izuzetno stalo do sarajevske „nove“ scene, nije mi bilo „ofirno“ preuzeti posao menadžera Kluba Monument. Konkretnije rečeno, nisam imala godišnji odmor od svega (turneje Sunday Stories, posao, Monument), posljednje dvije godine, uključujući i vikende. BHRT je prepoznao trud, rad, strast i volju, te potpisao Sunday Stories i preuzeo većinu troškova, ali i dalje je bilo potrebno platiti print albuma, spot, itd. I mi smo pristali na to. Imam uz sebe Muteta i Saleta (bend Sunday Stories), koji su uz mene šakom i kapom što bi se reklo i mi ćemo biti slušani, ako već nismo slušani nakon objave albuma i 4 uspješne turneje širom regiona (a jesmo „vv“- msn-ovci će znati), sa svojom muzikom, prije ili poslije, jer je u pitanju konstantan i neumoran trud, rad i sve ostalo prethodno nabrojano. Ovdje bih da naglasim, (da zaustavim komentare tipa ne može se od muzike i maštanja živjeti) da Sunday Stories ima solidna primanja od svoje muzike, i smatramo da niko ne treba svirati džaba, ako nije za veće dobro (to nije poenta tematike danas, mada bih i na ovu temu imala hiljadu i jednu).

Zbog svega rečenog i nabrojanog, smatram da se radi o nedostatku želje – čast pojedincima i izuzecima. Svakako ću sada da nabrojim te pojedince, jer smatram da vrijedi spomenuti trud i rad, a kako sam ih krenula motati po glavi nije ih uopšte malo za jednu malu državu poput BiH pa imate: Helem Nejse (totalno me podsjećaju na moderno izdanje D12), Prorockse – koji grade „New Yu Rock“, Činčilu – punk (sve pohvale za novu pjesmu „Egomanijak“), Vanju Mišić – čije se pjesme neprestano vrte u mojoj vozilici Bamblbiju, (Vanja, tačno ne znam koja mi je najdraža), Sarajevo Big Band – koji je napokon snimio svjetski album i vratio sjaj epitetu „big band“, Esmu Numanović – koja snima svoju prvu pjesmu u studiju (možda je bila tajna, al’ evo ja izletih), Anitu Šunjić, Tale Quale iz Mostara – svi trebaju preslušati njihovu pjesmu: „Hvala ti za ljubav“, Doliu – symphonic autorski metal iz Sarajeva, Starbridge, Laku (neprestano nas iznenađuje novitetima), Letu Štuke (čiji je novi album čista genijalnost, trenutno ne znam za bolji i kvalitetniji sarajevski sastav – Bože daj!), Sunday Stories (neću se dičiti, ali ne bih se mijenjala ni sa kim na ovom svijetu), Sassju (borimo se zajedno protiv etiketa drugarice), Vreću (mislim… ima li potrebe opisivati i napominjati da postoji čovjek koji piše autorski sevdah na način na koji to Božo radi), Kultur Shock i Dubiozu nema potrebe hvaliti, oni imaju svoje priznato postojanje i svoja prva mjesta na našim ljestvicama. Ali je bitno spomenuti i male i velike, popularne i ove u nastanku, iz razloga što pojedinac ne može činiti scenu (osvrt na scenu muzičara iz BiH). Svi smo mi dio istog jata, istog vremena. To smatram da je i ključ rješenja svih problemam – Ex Yu scenu nije činio Plavi Orkestar bez Bijelog Dugmeta, bez Crvene Jabuke – nego svi oni, zajedno. Tako i našu scenu ne može činiti samo Dubioza. Svi imamo mjesto za okruglim stolom, ne moram nikome sjediti u krilu i smetati, kao što ni nama niko ne smeta. Zar to nije sjajno?

Priča broj 2

Prije 3 godine sam imenovana ambasadoricom „Playing For Change“ globalnog muzičkog pokreta za BiH. U okviru imenovanja sam dvije godine za redom organizovala (zajedno sa Sunday Stories-  uvijek je sve što radim u kolaboraciji sa mojim ljudima i prijateljima) veliki koncert volontera muzičara, koji se sastojao iz dva dijela – jutarnji i noćni. Club Monument nikada nije prodao veći broj karata. Ljudi su stajali jedni na drugima. Dnevni dio je održan pred sarajevskom Katedralom prve godine, druge godine pred SCC-om. Sva donirana sredstva, uložili smo u svrhu školovanja naših mladih i za fond „Playing For Change“, koji pomaže školovanju siročadi širom svijeta. Na sceni (sveukupno dnevnom i noćnom dijelu) je te dvije godine bilo više od 100 muzičara. Ovo mi je dalo nadu. Nadu da ipak postoji želja, da pojedinci i izuzeci počinju uzimati maha, da nas je sve više i da ćemo možda odnijeti pobjedu i donijeti bolje i kvalitetnije vrijeme našim potomcima. Bar što se tiče muzičke BH scene.

Kraj

I couldn’t help, but wonder, možda na osnovu ove dvije potpuno različite priče, obje iz ličnog iskustva, jednu gdje ljudi ne žele stvarati, nego se oslanjaju na easy money, daj šta daš, najlakše kukat’, a drugu gdje se 100 duša skupi da zajedno muzicira za veće dobro, potpuno volonterski i srčano, da na kraju dana zaista imamo konkretnu nadu da nova BH scena, naša jedina aktuelna BH scena, zaživi kako joj priliči? Kako sve nabrojah, a sigurno ima i bendova, muzičara koje sam izostavila, uočih da broj zaista nije mali!

Ovim putem bih pozvala tv i radio stanice, da počnu kreirati playliste, čiji muzički sadržaj neće birati spikeri (ne, jer degradiram spikere, nego jer je posao muzičkog urednika potpuno relevantno zanimanje), da stupe u kontakt sa Jelen Music Show i počnu kreirati playliste domaće nove muzike; jer ne može slušalac tražiti muzičku numeru koju nikada nije čuo. To je vaš posao, da se zna, da se čuje, da promovišete BH scenu, a ne samo MTV i EX YU scenu, i to ne jednom, već kontinuirano (čast izuzecima). Što bolje vi budete radili svoj posao, to više motivacije za dalji rad, ćemo svi mi imati.

Toliko od mene, ako mi poklone štikle, čujemo se opet, ako ne odoh na zasluženi morski godišnji odmor..

S ljubavlju i realnom nadom,

Nina Babić

**Kompletan tekst je odraz mog mišljenja i stava, na osnovu ličnog iskustva. Ukoliko je vaše mišljenje, na osnovu vašeg iskustva, različito, ja to nastojim da cijenim i poštujem.**

Možda će vam se svidjeti i ovo...