Sazrijevanjem novijih generacija otvaraju se vrata napretku na postojećoj rok sceni u regionu. Jedan od najaktivnijih predstavnika ovog “novog vala” domaćeg roka, posebno na području Sarajeva, je Darin Ramić Mazalović – petnaestogodišnji pjevač i gitarista alt-rok benda INDIVIDUA, kroz koji se predstavlja kao Dario Ramazan.

Razgovarali smo sa ovim mladim i talentovanim pjevačem i gitaristom, te otkrili odakle ideja za naziv benda, muzičkim uzorima, kao i planovima za naredni period. Novinarka Leda Šantić je razgovarala sa Darinom, koji je sa Jelen Music Show čitaocima podijelio svoje prve korake u svijetu muzike, zajedno sa bendom koji polako traži svoje mjesto na domaćoj sceni.

Ko je smislio naziv Individua? Šta on znači u kontekstu benda?

Ja zapravo nisam znao za tu riječ dok je nisam čuo na času. Upotrijebila ju je profesorica i pojam mi se veoma dugo motao po glavi, da sam na kraju tako nazvao bend. Često nas pitaju zašto se tako zovemo kad nas je u bendu četvoro, pošto individua po definiciji označava zasebnu jedinku – to se ne odnosi na samo jednog člana benda, već je stanje uma. I mi u bendu, i bilo ko ko jednostavno razmišlja za sebe je individua, zasebna osoba. Znači, individua sam ja, individua si ti, individue smo svi.

Započeli ste kao duo, a sad ste četveročlani bend. Koja je bila vaša motivacija da formirate Individuu i kakva je priča o ovom bendu?

Počeću od istorije benda pa napraviti digresiju na ono što nas je motivisalo. Od početka, od vremena kad smo bili akustični duo, uvijek smo tu bili Ajas (15, bubnjevi – tada gitara) i ja. Bilo je više promjena u postavi, kroz koje smo nas dvojica bili jedini stalni članovi, a razlog je bio nedostatak razumijevanja i organizacije. Prije Individue postojala je grupa Dimnjaci, koja nikad nije ugledala svjetlo dana, upravo zbog neorganizovanosti ostalih članova. Ajas i ja poznavali smo se baš od malih nogu, a u IX. razredu opet nas je povezao zajednički drug kao i kurs gitare. Nakon Dimnjaka smo odlučili, pošto smo zaista imali želju i ljubav prema muzici kao i taj nivo međusobnog razumijevanja i povezanosti, da se potrudimo s onim što imamo. I tako je nastala Individua. U početku je Ajas pisao tekstove, a ja sam komponovao – u međuvremenu smo se podijelili i bend proširili za još dva člana. Ali Individua je većinu svog životnog vijeka do sada provela kao duo. Što se motivacije tiče, to je, moram priznati, inat. Nismo ništa forsirali, te smo počeli stvarati zaista iz nekog agresivnog inata prema svakome ko nas je prozivao, svakom liku iz osnovne koji nas je šutirao, govorio nam da rok ničemu ne valja i sumnjao u našu sposobnost da stvorimo nešto. To je inat koji stvara gorivo, ali i jača našu ljubav prema onome šta radimo, kao i muzici uopšteno.

Ko su vam najveći muzički uzori? Čiji uticaj prevladava u vašem stvaralaštvu?

Što se mene tiče, to je prije svega moj učitelj gitare Hamdija „Hamo“ Salihbegović. Kod njega idem na kurseve, i od njega sam, osim teorije i metoda sviranja naučio ono najbitnije – kako se odnositi prema muzici i unijeti sebe u sviranje i tu vrstu umjetnosti. Od uzora koje lično ne poznajem – Beatlesi i Azra, tačnije McCartney i Štulić. Beatlesi su moj prvi i najveći uzor što se tiče muzike. Znam svaku pjesmu, album, solo karijeru svakog člana. Kroz njihovu diskografiju dobio sam uvod u mnogo žanrova. Čim čujem neki vanjski uticaj, nešto novo u njihovoj muzici, počeo bih detaljnije da istražujem taj žanr i druge muzičare. Kroz njih sam naučio i šta znači eksperimentisati, izaći van granica. Moraš izaći iz komforne zone da bi stvorio nešto divno, a McCartney je bio srce Beatlesa. Lennon je bio neki tradicionalni frontmen, ali McCartney ih je držao na okupu i ponašao se zaista odgovorno u kontekstu benda – a njegov muzički doprinos neću ni spominjati. Imao sam sreću da odem na jedan od njegovih koncerata u 2018. i to je ostavilo ogroman utisak na mene. Štulić je čovjek koji koristi tako jednostavan vokabular, jednostavne izraze – a prenosi kompleksne poruke i osjećaje. To me obara kad slušam snimljene intervjue i njegovu muziku. Njegov muzički opus – to je fenomenalna stvar. Kompletno njegovo stvaralaštvo me nekako podsjeća na sam njegov način govora, ne moraš puno komplikovati stvar da bi rekao, odnosno napravio nešto lijepo. Ne treba ti puno akorda, skupa oprema, pa ni neki naučen način izražavanja da bi napravio dobru pjesmu. Tvoji osjećaji, sve ono lično i iskreno što u nju uložiš – to je ono što čini pjesmu lijepom. Štulićeva muzika je sjajan primjer toga.

Kao bend koji je prisutan na omladinskoj muzičkoj sceni u BiH, smatrate li da je uzrok nezastupljenosti roka na njoj nedostatak inicijative današnje omladine ili manjak podrške okoline?

Za bh. scenu ne bih tačno znao reći, pa ću pričati o sarajevskoj pošto to i jeste scena na kojoj mi djelujemo. To je loša scena što se tiče rok muzike. Glavni razlog odumiranja kvalitetnog roka na ovim prostorima je zatupljenost mladih ali i cijele javnosti robotizovanim pjesmama. To je komercijala, koja se brzo i masovno proizvodi upravo zbog toga što u njoj nema emocija, nema nečeg ljudskog. Kako će to zaintrigirati ičiju maštu, podstaći želju za nečim većim? Turbofolk je mrtva pjesma. Drugi najveći faktor je strah – on ubija 90% kreativnosti. Dobar dio djece koju znam itekako ima želju i ambicije da napravi nešto sjajno, ali strah ih paralizuje. Ja ću da sjedim kod kuće, da šutim, niko me neće ismijavati – a u pozadini propada rok scena. Eto, to su dva najveća faktora – strah i komercijalna muzika.

Još se niste oprobali u studiju, veći dio vaših set listi činile su obrade, ali imate i originalnog materijala. Kako izgleda proces stvaranja u Individui?

U studiju se još nismo oprobali pošto smo se tek oformili kao bend. Kad odeš u studio moraš znati šta radiš i šta želiš postići, a dotle još nismo došli. Većinu toga što smo izvodili na nastupima čine obrade, ali ubacivali smo i par originalnih stvari, kojih za sad imamo 7. Tematike su raznovrsne – inspiraciju uzimamo, kao i većina ostalih, iz svakodnevnog života. Imamo tri ljubavne pjesme koje opet međusobno variraju što se tiče tema, jednu sa malo kontroverznijom tematikom, jednu koja uzima inspiraciju iz Bowiejevih pjesama, i jednu koja je čisti rok – to su Ajasovi i moji tekstovi za koje ja komponujem muziku. Sedma je pjesma našeg novijeg člana Murisa (18, gitara) o mladosti i buntu. Što se procesa tiče, Ajas i ja se ne razlikujemo puno – osim što on u pet minuta može napisati pjesmu za koju meni treba oko dva mjeseca.

Mladi ste i odnedavno se bavite muzikom. Kakav je vaš odnos sa tremom pred nastupe?

Treme itekako ima, pogotovo pred taj prvi nastup. Taj cijeli dan vidio sam kroz neku zavjesu surealnosti. Ajas i ja kao da smo sanjali. Bili smo do bola nervozni ali smo se osjećali fenomenalno. Stalno spominjem komfornu zonu upravo zato što je to nešto protiv čega se i sam cijelo vrijeme borim. Najteži i za bend najbitniji korak izvan te zone bio je izlazak na binu tog dana, i odmah sam to osjetio. Kad prvi put izađeš na binu i vidiš sve te ljude  osjećaj je nevjerovatan. I na druga dva nastupa bilo je tako. Svaki put kad izađeš na scenu, odsviraš pjesmu i pogledaš publiku u oči, znaš da si se suočio sa svojim nesigurnostima, prešao prag i osjećaš se kao da je cijeli svijet tvoj.

Šta planirate u bližoj budućnosti Individue?

Šta za nas nosi bliska budućnost, ne možete ni zamisliti. Sad kad smo kompletan bend, trudimo se da se sasvim uskladimo. Probamo barem jedanput sedmično, a od marta nadalje planiramo još gomilu svirki, kao i pokušaj da se oprobamo u studiju. Uz to imamo i jedan ljetni projekat o kojem ne smijem još mnogo govoriti. U suštini – tek smo počeli, i budućnost je ispred nas, te ćemo pokušati da vas oduševimo.

Iako je ovo tek početak, momci iz benda pokazuju enorman potencijal i jake ambicije. Zaprati ih već sada na YouTubeu, Instagramu, Facebooku, ali i dođi na neki od narednih nastupa ovog mladog benda.

#slusajdomace