Header

Tibor Tišma, bend “Tibor & Baš Čelik”: Biti muzičar u BiH!

Kao i bilo šta drugo biti u BiH, sistem je takav kakav je i funkcioniše na potpuno isti način, kao i mnogi drugi koji nemaju ništa zajedničko sa muzikom. Zato imaju slične, ako ne i iste odlike kao što su nepotizam, veze, obostrana korist i mnoge druge, gdje bi se lista nabrajanja pretvorila u jedan osrednji “roman”.
Muzičar je jako široka lepeza značenja – od kompozitora, ljudi koji stvaraju muziku, svirača koji striktno samo sviraju, performera, DJ-a koji je “puštaju” pred publikom do snimatelja, producenata, itd. Pa onda da se razluči na vrste muzike – školovani muzičari klasične muzike, etno, jazz world, pop rock sa svim svojim (punk, heavy, HC, itd.) derivatima, narodna muzika, šund muzika, elektro, dance, hip hop… Već sam rekao da ću pokušati izbjegavati ove liste, ali zapravo postoji poenta ovdje.

Na prvi pogled bi neko pomislio, pa koliki je asortiman to je fenomenalno, ima prilike za svakog po nešto, što daje odličnu odskočnu dasku za bavljenjem muzikom, ukoliko se izrazi znatiželja, a poslije i ljubav ka istoj. Nažalost, stvari je lako objasniti u par teza i crno na bijelo pokazati gdje smo sa muzikom, kao odrazom kulture. Mogao bih provesti cijelu noć i pisati o očiglednim stvarima, koje su ispred svih nas o “moru” tezgaroša, loše i bezukusne narodne muzike, deficitu autora, novih snaga, ali neću.

Problem muzičara u BiH je isti kao i problemi muzičara širom svijeta, razlika je  u procentu ljudi koji slušaju i kupuju muziku. Ljudi koji su na govornom području južno slavenskih jezika, je jako malo i potpuno se raspline u lepezi različitih žanrova. Tu bez premca najbolje stoje tzv. narodnjaci, ali vjerujte nije ni njima lako, bolje nego drugima svakako, ali daleko od meda i mlijeka.

Engleska govorna područja koja čine gotovo 500 miliona ljudi i činjenica da zapadni svijet govori i razumije engleski jezik, daje mogućnosti koje nemaju paralelu sa nama koji pričamo naše jezike, tako da ta poređenja treba izbjegavati, jer nisu realna, niti ih je moguće porediti.

Problem je što je muzika prestala biti profitabilna. Baš kao i mnoge druge stvari koje internet polako ubija, kao što su štampani mediji, TV stanice, tako je i muzika postala nešto u što je potrebno uložiti jako mnogo novca, energije i vremena, a povrat je skoro nikakav, što je jako bitno u čitavoj ovoj jednačini.
Vidite, prije internet dostupnosti muzike za džaba, postojao je protokol, jako jasan i realan. Artist, iz bilo kojeg žanra bi pokušao kako zna i umije snimiti ploču i proći kroz mali milion troškova, dok ta ploča konačno ne izađe na svjetlost dana. A onda ako je ploča ili pjesma vrijedna da postane hit, počne da se prodaje i svi uzimaju postotak od prodaje te ploče. Ipak, ostaje dovoljno, da bi se pokrenula sljedeća i tako u krug dok se ne dođe do određenog nivoa, gdje je artist u stanju da stane na svoje noge i pokuša da da sve od sebe da bi prešao na sljedeći nivo. To više ne postoji.

Činjenica da je muzika prestala biti profitabilna je zahvatila sve u muzičkoj industriji i pokrenula je ovaj trend jednih te istih problema u posljednjih 15-ak godina, koliko je i internet sveprisutan širom svijeta. Naravno internet je bio prisutan i prije, ali uzelo je malo vremena dok se kockice nisu posložile za konačnu, doduše jako sporu, ali sigurnu smrt muzičke industrije.

Znam da zvuči pesimistično sa crnim oblacima iznad glava, ali evo jednostavnog objašnjenja situacije u kojoj smo, odnosno “domino efekta”, koji je na snazi i samo postaje sve brži i jači.

Bend nema način da dođe do izuzetno skupih instrumenata, studija, producenata, menadžera i promotera iz prostog razloga, jer niko u ovom nizu nije u stanju da napravi dovolno novca da opravda svoje vrijeme koje je uloženo. Kako nema novih bendova, tako organizatori koriste sigurne bendove koji donose i dalje dovoljno novca da bi se čitav konvoj priključio. Festivali angažuju jedne te iste bendove iz godine u godinu, upravo iz tih razloga, a novi bendovi nemaju priliku jer nisu u situaciji da opravdaju uloženo vrijeme od strane promotera i organizatora. Publika postaje nezadovoljna, jer im se servira jedno te isto posljednjih 10 godina, ali nemaju izbora. Klupske svirke su totalno okrenute tezgi i kopiji onoga što je popularno na Youtube-u.

Novi autori jednostavno nemaju gdje da pokažu šta rade i kako rade, jer “gazde” klubova nemaju računicu da nekom pružaju priliku. Realno gledajući, publika i nije zainteresovana za nove bendove, a ta ista publika je posljednju deceniju naviknuta na tezgu, jer je to jeftin način zabave. Sve ovo se sklopilo u jedno vrzino kolo i ostalo je začarano u njemu, a nažalost izlaza nema.

Tako da, muzičari u BiH, ostaje vam ljubav ka muzici i entuzijazam kao glavno i jedino gorivo, koje nam je svima preostalo. Naravno, kada pričam o ovom mislim isključivo na autorsku muziku, jer sve što nije autorsko je reprodukcija nečijeg djela. To je zapravo ljepši način za riječ “tezga”. Ako vam je plan da se bavite tezgom i ako u tom uživate i nalazite sebe ili bar tolerišete, onda je stvar totalno drugačija. Svaki drugi klub traži tezgaroše i posla ima na svakom ćosku, zavisi o tome koliko ste dobri u tome što radite.

A sa tačke gledišta autorskog rada, ja vam želim sve najbolje i svu sreću ovog svijeta, ali konkretno nema plana, programa niti protokola, koji postoji, a koji bi vam pomogao u vašoj borbi sa vjetrenjačama.

Možda će vam se svidjeti i ovo...